Jisatsu Sakuru - užasi modernog Japana

Moram reći da je „Suicide Club“ nešto slabiji film nego što sam očekivao, podstaknut fenomenalnom manga-adaptacijom Usamarua Furuje: no, ispostavilo se da je zaplet potpuno drugačiji, bolje rečeno, sagledat iz fundamentalno drugačije perspektive. Što samo po sebi ne bi bilo problem, da nema drugih falinki i neuspjeha filma, koje ću probati da obrazložim.

Počinje izuzetno potresnom scenom samoubistva 54 srednjoškolke koje se bukvalno bace pod japanski brzi voz, uz očekivano krvave rezultate – i, u internet-recenzijama filma, manje pažljivi pisci se zalijepe za ovu scenu i ostatak filma pokriju copy-paste frazama tipa „mračni uvid u probleme modernog japanskog društva“, „jezivo i melanholično“, i slično, et cetera. Ali stvari nisu tako jednostavne; niti je svaki hororac iz Japana „suvo zlato“.

Kao prvo – samoubistvo nije nimalo lagana tema, i svakako da film ne uspijeva da psihološki uvjerljivo prikaže razloge za tako drastičan čin (inače, moja Pljevlja su prva u čitavoj CG, možda i Jugoslaviji, po stopi samoubistava, vjerovali ili ne). Zaboga, ljudi, pa čak ni ta amoralna, razmažena omladina se ne odriče života tek tako, u naletu jednog hira, praktično crnohumornoj igri; moraju postojati daleko dublji razlozi, psihička oboljenja ili stalan, intenzivan duševni bol koji nesrećnika gura u smjeru najcrnjeg „rješenja“. Frojd u svom radu „Razmišljanja o smrti i ratu“ iznosi tvrdnju da svako od nas, na jednom dubljem, potisnutom, nesvjesnom, da, nivou – zapravo vjeruje u svoju besmrtnost (stoga mnogi slučajevi sumanuto hrabrog „ratnog herojstva“). Id ne može da pojmi zamisao sopstvenog kraja ili ne-postojanja, svako od nas, kada se sve ogoli, neizbježno vjeruje u svoje vječno trajanje, slijepo, nagonski, iracionalno. Većina samoubistava ne uspije – zato što izvršilac ne želi da umre; plitko isječene vene, nedovoljan broj tableta za spavanje i ostalo su zapravo samo svojevrsni signal, krik za pomoću i razumijevanjem. Zaboga, jedan prijatelj moje porodice je, kako da kažem, nazvao rodbinu, rekao im gdje se nalazi, a zatim skočio u jezero ne bi li se udavio! Da, „pokušaji“ samoubistva.

Dakle, realističan prikaz psihičkih problema ne drži vodu, nikako. Zapravo, ja bih rekao da je atmosfera krajnje otuđenosti, duboke melanholije i nebitnosti granice život-smrt, koja se prelazi u jednom treptaju oka, zapravo Sonov način da prikaže… specifičnu Apokalipsu, gubitak suštine i zdravog jezgra japanskog društva. Osjećaj koji stičemo svakako podsjeća na „poslednje dane starog svijeta“ – propraćen jeftinom pop-muzičicom tinejdž grupe (!), brutalnom ciničnošću oslikavajući moralno-duhovnu prazninu novog doba koje ne donosi ništa, uprkos jeftino-šljašteće-veseloj površini dešavanja i estetike. Likovi su niz izgubljenih, fragmentiranih pojedinaca, nesposobnih za samostalan život, da budu istinske ličnosti, ono samouvjereno Ja, i stoga, u nedostatku unutrašnje snage i svjesti o sebi („are you connected to yourself?“, kaže mali creepy balavac, mnogo puta), okreću se karikaturi „kolektivnog duha“. Karikaturi, koja prave veze solidarnosti i razumijevanja (rijetke, ali ipak!), zamijenjuje fizičkim bolom i smrću – jedinim stvarima koje mogu da nadraže otupjeli perceptivni aparat „homo digitalusa“, he-he. Samo neko ko se osjeća gostom u „rođenoj koži“ i dalekim posmatračem sive svakodnevnice – može imati onako malo uvažavanja za svoj, a kamoli za živote drugih.

No, nije sve tako „ružičasto“ i čvrsto formulisano, avaj. Ja sam na jedvite jade napabirčio ovu poentu iz nekih utisaka tokom gledanja i napomena drugih gledaoca – jer sam film, mlako, konfuzno i nejasno ističe svoje namjere, i naprosto se gubi. Takođe, u njemu imamo dva prava narativna slijepa crijeva – segment u bolnici i sekta manijaka željnih senzacionalizma, koje nude par umjereno strašnih trenutaka, ali su suvišni i čine film previše dugim. Da je skraćen, mislim da bi još jače uticao na gledaoca. Zatim… nedostatak pravog moralnog oslonca, i nedovoljno jasna osuda „zla“. Stvari su previše relativizovane. Ja nisam moralizator, i ne volim takve tipove ličnosti, naročito njihove tirade – no ovdje se na momente ide u drugu krajnost, to jest u povlađivanje amoralizmu „negativaca“ i umobolnoj filozofiji koja propagira samoubistvo kao način povezivanja sa drugim ljudima, prelaženje one provalije subjektivnog između dva jedinstvena bića. Potpuno pogrešno.

Naravno, ne smijemo zaboraviti ni istorijski kontekst samoubistva u istoriji Japana – kao načina da se očuva čast, bolje rečeno jedan odveć skupo plaćen privid časti. No nije li to samo još jedan znak dezintegrisanja nekadašnjih društvenih pojava u hladno, klasične ljudskosti lišeno lice svakodnevnice: od lične žrtve kao simbola očaja/protesta/izvinjenja (samo-kažnjavanje), do odbacivanja života omladine koje se ni ne pretvara da ima bilo kakav viši smisao, već juriša pravo u ralje praznine?

Za kraj… ovo je neobičan film, i svakako mnogo suptilniji od dobrog dijela „BU!“ hororaca. Moje oštre riječi ne znače da u njemu nema nekih genijalnih momenata, ili prave umjetničke vrijednosti – samo da je cjelina, suma summarum, problematična po mnogo čemu. No, nema monstruma, paralelnih dimenzija, duhova, i ostale galerije užasa… samo zeitgeist.